Nineta Popović: Moguće je srušiti predrasude ako se s njima suočimo
Nineta vodi komunikacije u UNICEF-u Bosne i Hercegovine, nakon što je prešla mnogo hijerarhijskih stepenica – od sekretarice do voditeljice Ureda komunikacija. Rado se sjeća 15-godišnjeg perioda kad smo nas dvije dijelile ured i mnogo zajedničkih uspomena.
Nineta vodi komunikacije u UNICEF-u Bosne i Hercegovine, nakon što je prešla mnogo hijerarhijskih stepenica – od sekretarice do voditeljice Ureda komunikacija. Rado se sjeća 15-godišnjeg perioda kad smo nas dvije dijelile ured i mnogo zajedničkih uspomena. „Čini mi se da je bitno pomenuti za temu Misije Moguće je vrijeme kad sam se našla u situaciji da sam majka male djece, da radim i studiram istovremeno – bilo mi je značajno dobiti podršku da nastavim sa stručnim usavršavanjem i da gradim iskustvo kojim ću obogatiti svoje formalno obrazovanje.“
Jedno od naših najdražih zajedničkih iskustava bio je rad na kampanji „Govorimo o mogućnostima“. Nina kaže kako je upravo to iskustvo jedan od svijetlih momenata i u njenom poslu i u njenom životu, upravo jer je izašlo iz standardnih okvira. Kampanja je bila povećena djeci s teškoćama koji još uvijek spadaju u populaciju koja je najviše na margini društva u Bosni i Hercegovini. „Radi se o populaciji koja je nažalost još uvijek na margini, kada treba ulagati vrijeme, i novac, i ideje u punu inkluziju te populacije. Oni su nekako uvijek ‘pri kraju reda’ kad su u pitanju investicije.“ – kaže Nineta.
Kampanja je ipak ostavila dubok trag, kaže Nina prisjećajući se kako je sve to krenulo. „Ja sam dobila priliku da odem kao ispomoć kod kolega u Crnu Goru, a oni su upravo u to vrijeme pokrenuli kampanju kao odgovor na šokantne rezultate istraživanja, ali ne u smislu ‘šokantnih novinskih naslova’.“ Naime, rezultati ankete koju je UNICEF tada proveo među stanovništvom u Crnoj Gori bili su šokantni jer su ukazali na činjenicu da, u to vrijeme, više od 50% stanovništva – znači roditelja „tipične djece“ – ne bi prihvatilo da njihovo dijete bude prijatelj/ica djeteta sa poteškoćama.
„To je bio taj prelomni momenat, kada je postalo jasno da se nešto hitno mora uraditi po tom pitanju.“ Za Ninu je iskustvo od dvije sedmice u Crnoj Gori bilo presudno da se „zaljubi“ u takav koncept rada sa djecom – iako to nije bio uobičajen način rada – jer je to bio „prvi put da uđemo u tu populaciju i stvaramo kampanju zajedno s njima.“
Nakon povratka u svakodnevnicu, Nina kaže kako je imala sreću da je tadašnji management imao veliku volju da uradi nešto slično, a ubrzo su se našli i donatori. „Sjećam se, kad smo očekivali rezultate našeg istraživanja, mislili smo da rezultati neće biti slični onima u Crnoj Gori. Mislili smo, kod nas će to biti bolje.“ Ipak je situacija bila lošija ili ista, kaže Nina. „To je bilo ono što nas je sve protreslo. Ako imate i zrnce empatije, pomislićete kako biste se vi osjećali da vašem djetetu, ili bilo kome koga volite, neko ne dozvoljava da uđe u njegov svijet i njegovo društvo.“
Nakon objave rezultata, stvari su nekako krenule… „ne mogu reći ‘same po sebi’, jer ipak je to tražilo puno truda, priprema, dogovora i osmišljavanja kako da se populacija o kojoj govorimo uključi u cijeli taj proces.“ – priča Nina i dodaje da je išlo glatko „u smislu svake saradnje koju smo uspostavili i svakog uključivanja koje smo imali u tu kampanju. Jednostavno, odjednom su ljudi prepoznali koliko je to bitno i odjednom je bilo manje prepreka da se stvari rade.“
Razmišljajući danas o tom iskustvu, Nina kaže da se osjeća počašćena jer je dobila tu priliku. „Prvo sam bila počašćena da upoznam te ljude i tu djecu, da vidimo koliko oni zaista mogu. U vrijeme kada smo mi bili djeca, ili kada smo odrastali, takva djeca su bila – ne samo na margini – nego ih u našoj percepciji uopće nije bilo. Niste ih mogli vidjeti, osim vrlo rijetko, na ulici; niste ih mogli vidjeti u školi. Da ne govorim o medijima i javnosti, niste ih mogli vidjeti u zabavnim sadržajima – dakle, bili su potpuno sklonjeni od ‘nas’.“
Ono što je za Ninu bila naučena lekcija bilo je koliko – samo kad im se da prilika i podrška –djeca mogu da učestvuju u svim segmentima funkcioniranja društva – od obrazovanja do zabave. „To je ono što je genijalno i zašto smo svi mi tokom rada s njima osjećali malo krivice ili grižnje savjesti, zašto o tome nismo mislili prije.“ Nina je kroz ovo iskustvo shvatila i kako brzo predrasude mogu da se razbiju, iako ih se teško potpuno riješiti. „Ne možete se ni riješiti predrasuda ako se ne dovedete u situaciju da se suočite s njima.“ – zaključuje Nina.
Kad bi mogla mlađoj sebi poslati poruku kroz vrijeme , odnosno nekome ko danas razmišlja o budućem poslu sličnom onome koji Nina danas radi, bilo bi to da je malo onoga što je nemoguće. „Ono što je možda najteže jeste – taj prvi korak, odnosno ideja koju će neko prihvatiti. Najveći zadatak za mlade ljude koji dođu sa tim briljantnim idejama jeste da ubijede one od kojih realizacija zavisi da je to moguće. Treba pokazati neke rezultate u što skorijem roku.“ Nina vjeruje da bi mladim ljudima bilo korisno da mogu praktično vježbati svoje vještine ubjeđivanja i prezentacije jer za sve su potrebni resursi. „Ako nemate vlastite resurse, morate ubijediti nekoga da vam vjeruje i da vam povjeri te resurse.“ Iako kaže da je imala sreće, njena poruka mlađoj sebi bila bi da razvija svoju ubjeđivačku snagu i da je to područje u kojem svi koji se bave sličnim poslom treba da ulažu u sebe.
Misija Moguće je virtualni prostor za međugeneracijsku sinergiju i popravljanje raspoloženja na vrlo ozbiljan način.
Umjesto o problemima, pričamo o rješenjima.
Ne pričamo o razočarenjima, nego o mogućnostima, jer se iz svakog problema može dobiti inspiracija za neko rješenje ili poduzimanje nečega.
Na taj način, umjesto naučene bespomoćnosti, promoviramo načine za savladavanje prepreka i ono što smo kroz to naučili.
Želite dati doprinos Misiji Moguće? Javite se.