Misija Moguće Maje Simić: Biti na više mjesta iz svoje sobe
Maja Simić je jedna od mladih djevojaka na početku svog profesionalnog puta; jedna od onih koji su u fokusu pažnje Misije Moguće.
Maja Simić je jedna od mladih djevojaka na početku svog profesionalnog puta; jedna od onih koji su u fokusu pažnje Misije Moguće.
“Imam 24 godine, prošle godine sam diplomirala Novinarstvo na Filozofskom fakultetu na Palama. Ubrzo sam počela da radim, kroz internship program, a od zimus radim u Domu kulture u Han Pijesku, kao organizatorica kulturnih dešavanja i novinarka.
“Zaista mislim da su mladi ljudi, da kažem – pod pritiskom starijih generacija jer već na početku srednje škole slušamo kako moramo ići odavde, kako nema posla, šta god da upišemo od toga nema nikakve koristi, i da posao sigurno nećemo dobiti.”
Maja misli da mladi to ne treba da slušaju, iako to dijelom, nažalost, jeste istina.
Spoljne okolnosti ne možemo isključiti iz života, ali isto tako mislim da mladi ljudi često zanemare faktor koji su oni sami.
“Zapravo, koliko mladi sami mogu doprinijeti svom napretku i učenju – ne samo formalnom učenju nego i neformalnom- i često zaborave koliko prilika postoji, pogotovo danas kada imamo pristup internetu i mogućnost da budemo na toliko ‘mjesta’, a da smo u svojoj sobi.”
Maja vjeruje da mladi ljudi treba da više vjeruju u sebe i u to koliko oni mogu da doprinesu svom napretku, bez obzira na okolnosti koje često nisu povoljne.
“Mladi ljudi treba da se zapitaju – Okej. šta ja to mogu da dam najbolje od sebe da to promijenim?”
Jedan od njenih prvih zadataka na poslu bio je da firmu predstavi u online svijetu, tj. na društvenim mrežama.
“To je danas mnogo važno, bez obzira u kom mjestu se nalazimo i čime se bavimo, pristustvo na društvenim mrežama čini veliki dio posla. Kod nas je broj stanovnika dosta mali, malo je ljudi koji su stalno tu i potencijalno posjećuju naše događaje, zato je bio izazov i mojim kolegama i meni, kako da formiramo svoju publiku i dobijemo stalne posjetioce. Krenuli smo malim koracima, sve je bilo novo i meni i ljudima sa kojim radim, ali mislim da smo vremenom počeli da gradimo jednu lijepu i blisku komunikaciju, kada već imam krug ljudi koji nam dolaze i rado posjećuju naše događaje.
Posebno mi je drago što i oni to uočavaju. Kada ne radimo par nedjelja, neki primijete da nas nema, jer se nekada dešava da u jednoj sedmici imamo više aktivnosti. Dešava se da u jednom mjesecu imamo četiri ili pet događaja, i neskromno ću reći da to nije praksa ni za neka veća mjesta i veće kulturne institucije.”
Ponosna je na svoj tim i njihovu upornost.
“Prije svega, tu su starije kolege koje su tu da svojom energijom poguraju i nas mlađe da radimo što bolje, i predstavimo ne samo nas kao instituciju nego i cijelu našu opštinu.”
“Mlađoj sebi bih poručila da vjeruje u sebe, da radi i gradi svoju disciplinu, poštuje dogovore sama sa sobom i istraje u nekim svojim obećanjima. Konkretno, kada sam ja u pitanju, kao neko ko je završio novinarstvo, i dijelom mi je posao da pišem, sebi bih rekla: Piši, istražuj, radi na sebi i daj neki svoj doprinos temama koje te interesuju.
“Razgovoraj o njima, budi pristuna u tom svijetu koji te interesuje, prati aktuelna dešavanja, upoznaj ljude koji se bave poslom kojim se ti baviš ili kojim ti želiš da se baviš. ‘Ukradi’ neke njihove inspirativne priče i slušaj savjete. Prije svega budi istrajna i radi. Stvarno vjerujem da se rad isplati. Ne mogu čak ni reći kad-tad, nekako sama činjenica da radiš daje ti bolji osjećaj, da vrijeme ne prolazi, a ti tu samo postojiš nego da stvarno radiš i učiš, i koliko god nekada bilo teško motivisati samu sebe, mislim da stvarno ima efekta, pogotovo na duže staze.”
“Generaciji na ‘drugoj strani’, koja je bliže kraju karijere bih rekla da nam ne prenose odmah svoja negativna iskustva. Da nam ne govore kako posla nema, fakulteta ne treba, kako je prilika nema bez, kako mi kažemo, veze. Mislim da se nekad malo trebaju suzdržati od toga, jer je to nešto što mlada osoba ne želi da čuje počecima, kada smo puni elana i kada vjerujemo da je svijet jedno divno mjesto puno prilika. Ja i dalje vjerujem, ali ne mogu reći da me to nekada nije doticalo.
Starije generacije bi mogle malo više fokusa da stave na neka lijepa iskustva, lijepe priče, da nam ispričaju kako su oni došli do prvog posla, kada situacija nije bila kakva je danas. – Okej, kako ste vi došli do prvog angažmana, prvog razgovora za posao, prve plate ili honorara?. Malo se više fokusirati na to lijepo. U čemu ste vi uživali, šta je vas motivisalo, gdje su bile vaše prilike, koje prepreke ste prevazišli i ponosni ste na to? Šta mi možemo naučiti iz toga? Što mi ne bismo čuli nešto tako, što može nas pogurati,
a možemo se i poistovjetiti sa tim.”
Misija Moguće je virtualni prostor za međugeneracijsku sinergiju i popravljanje raspoloženja na vrlo ozbiljan način.
Umjesto o problemima, pričamo o rješenjima.
Ne pričamo o razočarenjima, nego o mogućnostima, jer se iz svakog problema može dobiti inspiracija za neko rješenje ili poduzimanje nečega.
Na taj način, umjesto naučene bespomoćnosti, promoviramo načine za savladavanje prepreka i ono što smo kroz to naučili.
Želite dati doprinos Misiji Moguće? Javite se.