Marina Riđić: Moguće je promjenama upravljati kao jednom konstantom
Marina Riđić je bivša novinarka koja je nedavno napravila karijerni zaokret prihvatajući menadžersku poziciju u međunarodnoj organizaciji.
Marina Riđić je bivša novinarka koja je nedavno napravila karijerni zaokret prihvatajući menadžersku poziciju u međunarodnoj organizaciji.
Interview je snimljen u vrijeme dok se Marina još uvijek privikavala da je oslovljavaju drugačije nego „novinarka“. Za sebe kaže da je feministkinja, počasna članica Fulbright zajednice u Bosni i Hercegovini i novinarka u srcu, mozgu, i jezikom „na pravoj strani te profesije“, poštujući sve principe demokratskog društva „uz priliku da se „da glas onima bez glasa“. „To je bila i moja ideja vodilja kroz svih deset godine i više mog rada i života pod Al Jazeerinim krovom“. – opisuje sebe Marina.
Marinina „misija moguće“ bila je testirati promjenu od koje mnogi strahuju i od koje mnogi bježe – pogotovo kad se radi o promjeni karijere, čak i naziva profesije koju nosi. „Vjerujem da je promjena jedina konstanta u našim životima, i da smo, kao vrsta, naučeni da se vrlo lako adaptiramo – iako suštinski bježimo od promjena. Koliko god u toj ’new age’ psihologiji koristimo izlazak iz zone komfora kao krilaticu, i savjete i mudrosti ‘budi najbolja verzija sebe’ ili ‘i pad je let’ – zaista nije jednostavno.“
Marina kaže da je njena „misija moguće“ počela iz davnih srednjoškolskih dana. „Odrasla sam u malom gradu gdje je bavljenje novinarstvom na nivou astrofizike. Ja sam uvijek voljela mikrofon, voljela sam scenu, voljela sam imati publiku i razmijeniti tu vrstu eneregije. Zapravo sam željela biti glumica.“ – priča Marina
Iako nije uspjela postati glumica, uspjela je upisati novinarstvo. Paralelno sa prvim danima fakulteta, za Marinu su krenuli i prvi dani u redakciji, pa je i njen profesionalni put potekao iz Banjaluke, sa Radio televizije Republike Srpske. Poslije toga je došla u Sarajevo i radila na komercijalnoj televiziji OBN. „Sve ono što sam mislila da sam do tad naučila palo je u vodu, obzirom da jedan komercijalni, pomalo i brutalan „privatni svijet“ stavlja na propitivanje i naše vrijednosti, i našu misiju i uopšte core našeg biznisa, ako to tako možemo nazvati. Nisu nužno uređivačke politike te koje vode naš svakodnevni rad, već se javlja uplit nekakvih marketinških, propagandnih, pa i drugih uticaja koji se prelamaju kroz vijesti, u kojima sam primarno bila.“
Od 2011, sa svojih 25 godina – kao najmlađa, kako su joj tada rekli u globalnoj televizijskoj mreži – počinje da raste i razvija se kao novinarka, televizijsko lice, i kao mlada žena. „Biti žena u novinarskom svijetu ima svoju dimenziju i kod nas je, rekla bih, puno teži put – priznali to naše muške kolege ili ne – pod stereotipima: nejake, možda preglasne, plave – ili nisu dovoljno „plave“, nečije, ničije i svačije, i tako dalje.“
Marini se u sjećanje često vraćala rečenica tadašnjeg direktora Informativnog programa, pri samom potpisu Marininog ugovora sa AlJazeerom, koji joj je tad rekao kako se nada da će se kod njih i penzionisati. „Meni je to penzionisanje zvučalo strašno. I dan-danas kad pomislim na penziju, to mi je tako nešto daleko, i odbojna mi je ideja da ja baš ništa ne radim.“ – kaže Marina i dodaje da vjeruje da su mnogi penzioneri i penzionerke zaposleniji nego ikad prije. „Pitala sam se dugo, da li se želim penzionisati u novinarstvu, odnosno da li je moj maksimalni doseg i uticaj pišući priče i izvještavajući o nekim temama koje su jako važne, a bez konkretne mogućnosti da ja nešto i promijenim.“
Marina kaže da vjeruje da, da je unutar mogućnosti svakoga od nas da bar 2% promijeni nešto nabolje – nekad je to unutar naše zgrade, ili naše porodice, možda i šire, ne mora nužno biti velika politička karijera. „ Ostala mi je ta potreba da utičem na sistem, da nešto gradim ili nadogradim, da omogućim i djeci, i ženama, i nekim drugim ranjivim kategorijama da pristojnije žive, da imaju tu vrstu dostojanstva u svom životu. Kada sam bila trudna, to me je pratilo – da u 21 vijeku vratimo dostojanstvo trudnicama i porodiljama.“
Dugo je Marina razmišljala o promjeni karijere, međutim nije znala odakle da krene, i šta da mijenja. „Kada ste već 10 – 15 godina u nekom svijetu, vi zapravo i ne znate da li postoji svijet izvan toga, i na koji način da eventualno sebi odškrinete vrata.“
Nakon stipendije 2017 i 2018 godine, što Amerikanci zovu sabbatical year – Marina je dobila priliku da istražuje i propituje svoj profesionalni put – što se naravno odrazilo i na privatni život. Vratila se u Bosnu i Hercegovinu i počela raditi „male konsultantske poslove“, većinom sa međunarodnim organizacijama, gdje je razvijala i nadograđivala različite vještine. „Tu sam sebi ‘odškrinula vrata međunarodnog svijeta’, odnosno UN-a. I dalje nisam bila sigurna da li je sektor medija, komunikacija i PR-a ono što bi mene zanimalo.“
Kao što to obično biva, spletom okolnosti, jedan projekat je „vukao“ drugi, a drugi treći i otvorila se prilika da radi kao šefica programa UNFPA (UN-ovog populacijskog fonda), koji radi četiri suštinske teme. „Rad sa mladima podrazumijeva rad na pomirenju i zadržavanju, praćenje tokova, mogućnosti i prilika za mlade ljude u Bosni i Hercegovini. Druga tema je seksualno i reproduktivno zdravlje, što uključuje rad sa porodiljama, trudnicama, pomoć svim djevojčicama da ostvare svoja osnovna zdravstvena prava, rad sa medicinskim radnicima koji pomažu u ostvarivanju prvog kontakta, omogućavanje pravih informacija, iskorjenjivanje korupcije i nepotizma i svih ostalih rak-rana društva, pa i zdravstva. Treća, vrlo važna stvar su demografske politike i migracije, što je opet relevantno za mlade, a četvrto je prisustvo u pet kampova u Bosni i Hercegovini. Tamo pokušavamo migrantima i izbjeglicama pružiti priliku da steknu i osnaže osnovne životne vještine, da na svom putu prebrode sve mentalne izazove koji su prisutni, a možda ih nismo ni svjesni – a zbog kojih ne mogu razviti svoj puni potencijal.“
Marina je i u novoj ulozi zadržala svoje prezentacijske vještine i sposobnost da opiše i ispriča bitne detalje onoga čime se bavi i za šta se zalaže. Čini se da Marina zapravo nalazi sebe, čak i u promjeni – te u mogućnosti da doprinese društvenim promjenama u pitanjima do kojih joj je i ranije bilo stalo. Marina je ipak morala priznati da se osjeća nesigurna u prvim mjesecima nakon velike karijerne promjene. „Uvijek se preispitujem da li sam dovoljno dobro razumjela naše programe, da li znam gdje te pare idu, ko su nam glavni partneri i kako ćemo napraviti promjenu.“ – priznaje Marina i dodaje kako je njena naučena lekcija iz ove promjene da se ponekad treba prepustiti prilikama.
„Jednostavno, ne tražiti od sebe da znamo baš svaki naredni korak, i da baš sve mora da ima smisla, sad i odmah.“ Rezultati nekad neće biti u skladu sa očekivanjima, kaže Marina: “Nekad ćemo morati mnogo da se potrudimo da bismo dobacili do nekog narednog koraka.“ Takođe, ne bi trebalo sve shvatiti lično, kaže Marina. „ Od komenara frizure, cipela, šta smo rekli, kako smo nešto napravili … nekad ljudi u nama vide refleksiju sebe u ogledalu.“
Komentar ne moramo prihvatiti kao nešto naše, kao i poklon koji od nekoga dobijemo, razmišlja Marina. „Pogotovo ako se u takvom „poklonu“ upakuje nešto što je maliciozno, neprijateljski – možemo da ga prosto ne prihvatimo.“
Na svom putu u promjenama, Marina sebe kuraži „da je OK da nešto ne znam, da je OK da tražim pomoć, da je OK da se šalim sa svojim nesgurnostima i neznanjima, ali isto tako da nešto što bi bilo neprijateljski upućeno prema meni – jednostavno ne prihvatam. Sve mora imati nekog smisla i ovo je moja misija da je moguće – i nadam se da ću u narednim mjesecima i godinama, sve ono o čemu sam maštala da je ostvarivo – možda biti iznenađenje ‘na n-tu’, odnosno mnogostruko bolje od mašte.“
Marinina poruka „mlađoj sebi“ je da uvijek bude „polu-spremna“: „Ja sam zamolila i da snimanje ovog razgovora ponovimo zato što je ovaj crveni ruž bitan dio cijele naše priče. Druga stvar je da ne moramo nužno imati konkretan plan, nego da se svaki dan zaista potrudimo, da sa nekom ljudskošću i empatijom, da otvorimo i svoje srca i tuđa srca, nađemo taj most koji nas spaja. Ne mora nužno biti da smo na istoj strani, jer je dobro da gradimo neke male puteve. Meni su uvijek neki dragi ljudi otvarali neka nova vrata, i ja se nadam da ću svojim radom i djelovanjem pokušati novim generacijama da malo olakšam put.“
Konačno, Marina zaključuje i pitanjem „šta je uspjeh“. „Uspjeh je kada voliš šta radiš na način na koji radiš. Dakle, da malo više uživamo u cijelom procesu, a ne da smo uvijek u grču zbog nekog uspjeha koji je imaginaran – i onda, kad ga uhvatimo, shvatimo da to nije – to.“
Misija Moguće je virtualni prostor za međugeneracijsku sinergiju i popravljanje raspoloženja na vrlo ozbiljan način.
Umjesto o problemima, pričamo o rješenjima.
Ne pričamo o razočarenjima, nego o mogućnostima, jer se iz svakog problema može dobiti inspiracija za neko rješenje ili poduzimanje nečega.
Na taj način, umjesto naučene bespomoćnosti, promoviramo načine za savladavanje prepreka i ono što smo kroz to naučili.
Želite dati doprinos Misiji Moguće? Javite se.