Marijana Ibriks: Iako smo različiti, u suštini – svi smo ljudi!
Inspirativna priča govori o Misiji Moguće jedne mlade žene sa invaliditetom.
“Moja bolest je genetska, nasljedna bolest koju sam dobila od svoje majke. Ljudima koji takvu bolest imaju sluh i vid se s vremenom umanjuju. Kroz neko razdoblje života, mi možemo skroz oglušiti i skroz oslijepiti.”
Budući da je ideja Misije Moguće je da se suprostavi naučenoj bespomoćnosti, razgovor s Marijanom je bio očekivan potez.
Umjesto da se prepusti okolnostima i poteškoćama Marijana je “jedna od nas” koji tražimo rješenja i moguće izlaze iz nepovoljnih situacija. To je posebno važno za osobe sa invaliditetom, jer je većina njih primorana da savlada dodatne vještine i drugačije jezike. Uz to, Marijana je spremna da druge uči toleranciji, razumijevanju i različitostima, jer često ni ne razmišljamo o teškoćama sa kojima se neka osoba suočava.
“Moja osobna Misija Moguće, osim preživjeti u ovakvome tijelu – jer nema pomoći – je imati zdravo mentalno stanje. Sve se u našem tijelu može zamijeniti. Ruka, noga, ili sluh se mogu popraviti ili nadomjestiti aparatima. Jedina problematika je vid, jer to niko ne može zamijeniti. Zato uvijek kažem da je lakše biti gluh, a vidjeti. Vidiš boje, svijet, znakovni jezik, možeš čitati sa usana i kontaktirati s ljudima. Biti slijep je teže nego biti gluh, jer imaš cijelo tijelo ali ne vidiš i treba ti pomoć. Biti gluhoslijep je nešto najteže jer bez glave tijelo je – nepotrebno.”
Neophodno je raditi na mentalnom zdravlju
Marijana ističe koliko je potrebno raditi na mentalnom zdravlju i biti među ljudima. “To je prilika da se uči i pokaže drugima svojim vlastitim primjerom da i osobe sa invaliditetom, koje se trude i razmišljaju, mogu puno toga postići uz pomoć i razumijevanje drugih.”
“Drago mi je što se primjećuje različitost. Prijašnjih godina različitost se nije primjećivala, nego se diskriminirala, zametala da se ne vidi, kao sramota za društvo.,Stavi ih u dom, neka šute i rade, da ih ne čujemo i ne vidimo’.”
Marijana sa svojom Udrugom Nostra Domus promovira ravnopravnost, jednakost i prava žena i djece.
“Želim pokazivati različitost, koja je moguća među svima nama.’’
U Udruzi imaju bend, Deafblind bend EnTre, a Marijana za sebe kaže da je jedina gluhoslijepa osoba na svijetu koja pjeva, piše pjesme i svira – sve to na znakovnom jeziku.
“Ako želite da ja vama još nešto pokažem i naučim vas, ja bih to stvarno rado htjela. Voljela bih vidjeti i vas kako upotrebljavate ruke.’’
Osobe sa invaliditetom su već od školskih dana naviknute na diskriminaciju.
Umorni smo od stalnog dokazivanja naše vrijednosti
“Čak i kada se zaposlimo, na posao koji smo, nažalost, teško dobili – jer smo osobe sa invaliditetom – mi smo pod lupom jer misle da ne znamo i da nismo spremni. Navikli su se da nas na početku diskriminiraju i mi se uvijek moramo više dokazivati. Tako je i u školi i na poslu. To znači, da na početku moramo trpjeti ono što osoba bez invaliditeta nikad ne bi morala. S vremenom, kada se dokažemo na poslu, a to traje, tek nas onda prihvate.’’
Marijana kaže da su osobe sa invaliditetom umorne od toga da se stalno dokazuju, i često sami sebe uvjere da to moraju trpjeti ako hoće da rade.
U suštini, svi smo ljudi, iako smo različiti.
“Najvažnija poruka koju sam naučila u životu jeste da smo svi različiti, ima nas svakakvih, ali u suštini svi smo ljudi i imamo osjećaje, i nas boli, i mučimo se sa istim problemima i stvarima kao i svi ostali. Samo što je invaliditet, nažalost, još jedan dodatni teret. Važan je rad na mentalnom zdravlju. Živi i pusti druge da žive, ako možeš pomogni mi. Ako ne, nemoj mi ni odmagati, pusti me da živim.’’ – zaključuje svoju poruku Misije Moguće Marijana Ibriks.