Irena Petrović: Moguće je naći posao po vlastitoj mjeri
Irena Petrović je jedan od mladih djevojaka koje su odlučile na hrabar način, koristeći društvene mreže, sebi naći posao po svojoj mjeri.
Irena Petrović je jedna od mladih djevojaka koje su odlučile na hrabar način, koristeći društvene mreže, naći posao po svojoj mjeri.
“Imam 29 godina, završila sam novinarstvo prije pet godina i od tada plivam u svijetu odnosa s javnošću, marketinga, komunikacija. Stalno sam tu nedje.”
Nedavno je ponovo krenula da traži posao, a ta potraga se sretno završila.
Sredinom trećeg mjeseca ove godine, spletom okolnosti, ostala je bez posla. Projekat na kojem je radila više se nije mogao nastaviti iz financijskih razloga.
“Bila sam svjesna da je moj put u tom projektu gotov i da je vrijeme da krenem dalje. To je došlo kao hladan tuš, jer sam samo nekoliko mjeseci provela radeći na projektu i taman sam se počela osjećati ugodno, sigurno, opustila sam se i onda je došla ta situacija, tako da sam morala krenuti dalje.”
Počela je gledati oglase, prijavljivati se na natječaje, skrolati po LinkedIn-u i profilima za zapošljavanje. “Našla sam svašta, a istovremeno, nisam našla ništa. Vidjela sam jako puno oglasa na istu notu. Oglasa koji su opći, možda imaju potencijala, a možda i nemaju, iz oglasa to ne možeš shvatiti.”
Javila se na jako puno oglasa, na koje nikada nije dobila povratnu informaciju. Na neke oglase se javila i dobila poruku da ne odgovara njihovim željenim profilima.
“Bilo je puno sudaranja sa zidovima, koji su se kontinuirano podizali oko mene, dok sam ja, htjela ili ne htjela, tonula sve dublje u nekakvom vrtlogu očaja. Naravno, mlada sam i bila sam svjesna od samog početka da to što sam sad ostala bez posla ne znači da ću biti bez posla do kraja života. Ipak, jedno je biti svjestan toga, a drugo prihvatiti trenutnu situaciju koja nije baš bajna. Nisam bila najsretnija, bilo je mnogo trenutaka kada sam imala osjećaj da svemir radi protiv mene. Pronalazila oglase na koje sam se javljala, pa dobijala odbijenice i sa svakom tom odbijenicom mislila – Ok, očito nešto nije uredu sa mnom. Ja ne valjam.”
U cijelom tom procesu, koji je sada iza nje, srušilo joj se samopozdanje i za nju je to bilo baš teško i tmurno razdoblje.
“Proaktivno sam pokušavala dođi do željenih poslodavaca i kroz otvorene molbe, ali ni to nije urodilo plodom. Dosta se mailova vratilo sa samo automatskim odovorom da su zaprimljeni, no nikad nije došao drugi odgovor. Na dio mejlova sam do dobila odgovor da trenutno ne zapošljavaju i onda sam razmišljala kako na neki drugačiji način doći do što većeg broja potencijalnih poslodavaca, a da to ne iziskuje sate i sate u potrazi za mail adresama poduzeća”
Razmišljala je: “Sigurno postoji neka firma za koju ja ne znam, a koja bi možda baš bila savršena za mene”
Krenula je u suprotnom smjeru, da ne bude ona ta koja kontaktira njih, nego da dođe do toga da oni kontaktiraju nju.
“Palo mi je na pamet iskorstiti LinkedIn, kao platformu preko koje bih prvenstveno pokušala pronaći posao, jer sam primijetila da je LinkedIn zajednica i dalje jako aktivna i draga. Tu je puno ljudi koji su voljni pomoći ljudima koje ne poznaju, koje nikada u životu nisu vidjeli. Svi se povezuju u biznis atmosferi, a opet pokazuju svoju ljudskost i pružaju ruku podrške. Razmišljala sam da probam preko LinkedIn-a, ništa me ne košta, a rezultat bio mogao biti fantastičan.”
Rezultat je bio potpisivanje ugovora o radu. Ostvarila je svoj željeni cilj.
“Čak to nije toliko dugo trajalo, koliko sam se bojala da bi moglo potrajati. Pustiti objavu da tražiš posao je par minuta posla, ali treba pričekati da to prodiše i dođe do ljudi. Bila sam spremna da i ako do jeseni nađem posao biće dobro, ali iznenadilo me je puno ranije.”
“Znala sam da moram napraviti sve što je u mojoj moći da se istaknem, da se pokažem i dokažem, jer nisam jedina koja je ostala bez posla, koja je u potrazi za poslom, koja je završila faks koji je završila, moja osobnost i poslovni put jesu jedinstveni, ali ja sam jedna od tisuća mladih ljudi koji su se našli u ovakvoj situaciji.”
Znala je da mora nekako djelovati, i sada joj je drago što je poslušala svoj instinkt.
“Ono što bih voljela da sam tada znala to je da nema potrebe očajavati. Nema potrebe dopustiti negativnim emocijama da me obuzmu, jer na kraju krajeva svaki razgovor za posao sa kojeg sam ja izašla, za koji sam znala da ga neću dobiti je, iz ove perspektive, bio jedno divno iskustvo, koje mi je pomoglo. Ako ništa drugo, to su bile pripreme za potencijalna pitanja na sljedećim razgovorima za posao i moji treninzi komunikacijskih vještina. Jako korisno, bez obzira što na kraju nisam dobila te poslove.”
“Prošloj sebi” i svima koji se danas nalaze u situaciji da su mladi, nezaposleni, na početku svoje karijere, (iako ona tada nije bila na početku, ali što su dvije, tri, četiri u odnosu na cijeli život?), poručila bi – “Ne treba dopustiti strahu da čovjeka obuzme.
Uvijek treba razmišljati na način, kad se jedna vrata zatvore, druga će se otvoriti. Ako ne vrata onda prozor, mladi smo, puni elana, ajmo kroz taj prozor izaći van, nema potrebe da se zaklapamo u neke negativne emocije i razmišljanja. Posao, koliko god da nam je bitan i svima potreban, nije nešto zbog čega bismo trebali dopustiti da naša osobnost pati i propada, i da naš privatni život ispašta. Traženje posla je samo još jedan sastavni dio života i kao što sa ostalim stvarima ne može sve uvijek biti savršeno i ići po planu, a na kraju se uvijek sve posloži i čak ispadne bolje nego što smo zamislili.” – poručila bi Irena “mlađoj sebi”.
Misija Moguće je virtualni prostor za međugeneracijsku sinergiju i popravljanje raspoloženja na vrlo ozbiljan način.
Umjesto o problemima, pričamo o rješenjima.
Ne pričamo o razočarenjima, nego o mogućnostima, jer se iz svakog problema može dobiti inspiracija za neko rješenje ili poduzimanje nečega.
Na taj način, umjesto naučene bespomoćnosti, promoviramo načine za savladavanje prepreka i ono što smo kroz to naučili.
Želite dati doprinos Misiji Moguće? Javite se.