Ena Rajić: Moguće je govoriti hrabro i bez dlake na jeziku
Ena Rajić je Bosanka sa zagrebačkom adresom; mlada žena koja govori bez dlake na jeziku.
Za sebe kaže da je poduzetnica, spoken word pjesnikinja i satiričarka. Po struci je psiholog.
“Iako je psihologija, kao i društvene teme, ostala srž mog rada, njome se bavim na jedan nekonvencionalni način.” – pojašnjava Ena.
Na njenom karijernom putu Ena je prošla kroz mnog promjene i izazove. “Meni je jedini cilj nakon četvrtog razreda srednje škole bio upisati psihologiju. Došla sam u Zagreb, i moram priznati da sam ja jedva čekala doći iz jednog manjeg grada u veći. To je sve bilo puno entuzijazma, puno elana. Moram priznati da me Zagreb fantastično prihvatio.”
Ena priča da je najljepši period u njenom životu bilo vrijeme kad je živjela u studentskom domu.
“Sa završetkom faksa je uslijedila je još jedna promjena, a to je ulazak u poduzetništvo. Tek sam nešto kratko radila u struci.” Ova promjena za Enu nije bila jednostavna. “Moram izreći hvalu državi Hrvatskoj zato što mi je dala državne poticaje da pokrenem svoj posao. Uskoro će biti četiri godine od kako sam u poduzetništvu.” – kaže Ena.
Pričajući o promjenama, Ena kaže da je bilo i lijepih i onih manje lijepih. Ena je čak snimila jedan video nakon prve godine poduzetništva. “Puno je tih stvari i što više napredujete u nekom smislu, to se sve više i više javljaju neki novi slojevi negativnih uvjerenja, nekakvih sabotirajućih uvjerenja. Ja bi kao psiholog odmah prvo stavila ta disfunkcionalna uvjerenja.”
Eni je videoprodukcija osnovni biznis, uz satirično poetski show “Bez dlake na jeziku” koji izvodi po Hrvatskoj i regiji.
“Kako naplatiti svoje usluge? Kako naplatiti kreativni rad? Ja sam tamo napisala neki scenarij, pa kako naplatiti svoju ideju?”
“Zatim, pregovaračke vještine. Zatim, ima posebnosti za žene u samom biznisu. A kako netko kako ovako izgleda 10 godina mlađe, kako da zvuči i kako da izgleda ozbiljno.”- nabraja Ena različite poduzetničke izazove.
Poseban izazov bude i komunikacija sa klijentima koji se miješaju u proces kreativnog rada.
“Zatim, taj strah od neuspjeha i potreba da sve vrijeme govoriš kako ti baš ide super, a zapravo ti ne ide nužno super. Sva nekakva unutarnja i vanjska očekivanja kojima možemo svjedočiti.”
Na pitanje koliko je zaista moguće govoriti bez dlake na jeziku, Ena iskreno odgovara: “Prvo što ću reći – da – lako je to reći, a s druge strane, kao kad se nađeš u situaciji koja te malo promrda, onda se malo zapitaš.”
“Ja ne mislim na onaj nekakav vulgarni, nepristojni način. Čak i ne simpatiziram ljude koji će, od jednog do drugog hodati, govorit’ sve što misli, jer eto on to tako hoće, on to ima pravo.”
Kada Ena kaže bez dlake na jeziku, ona podrazumijeva otvoreno govoriti o temama koje su možda tabu, koje su možda kontroverzne. “možda su kod nas na Balkanu neotvorene ili umotane u celofan, kako ja to volim reći.” – pojašnjava ona.
Često joj se postavlja pitanje o hrabrosti. “Ja se nikad nisam osjećala kao netko koji je posebno hrabar. Neću reći ni da treba biti posebno hrabar da bi govorili o temi mobinga ili samopoštovanja ili seksualnih igrica na radnom mjestu. To su čisto teme koje me zanimaju, meni ništa drugo nema smisla.”
“Onda se svi mi uklapamo u onu, Shakespeareovu rečenicu da je svijet jedna velika pozornica na kojoj smo svi mi glumci.”
Kao psiholog Ena vjeruje da je zdravo da u različitim situacijama igramo različite socijalne uloge. “Naravno da neću biti ista sa svojim djetetom i sa poslovnim partnerom i da moraju postojati te nekakve persone. Realno, ovako gledajući, satira kao izričaj je ono što meni najviše leži. Općenito motivi poput apsurda, korupcije, neiskrenosti su motivi koji su meni odvijek bili nekako zanimljivi. Dok je tih pojava, bit će inspiracije za “hrabre” istupe.” Ena smatra da je to zapravo – smislen rad.
“Zapravo nema alternative hrabosti. To je jedino što je moguće. Mada moram priznat’ da se mora imati debela koža, da opet ne ispadne nekako romantiziranje.”
Primjer je dobronamjerni savjet koji je Ena dobila kad je htjela obraditi zanimljivu temu. “Kad sam se javila jednoj osobi za koju znam da bi mi bila izvor informacija o toj temi iz prve ruke, ta osoba me upozorila da trebam paziti što radim. Upozorili su me da ako odlučim izaći s tim temama van, trebam biti svjesna da će mi puno ljudi podmetati nogu. Drugim riječima, da bi bilo onih koji bi mi onemogućili da dobijem neki posao.”
Ena ipak kaže da se voli suočiti sa uzbuđenjima, a mlađoj sebi bi poslala poruku daleko u djetinjstvo. “Moja poruka bi bila Ena, opusti se. Ja sam imala perfekcionističke standarde i težnje u svom životu, kako u odnosu i prema sebi, tako u odnosu i prema drugima, pogotovo u odnosu prema sebi.”
“Sve petice u školi su smrt za ulazak u odraslu dob. Plakanje na minus pet, na četiri, potreba da u svemu budeš savršena, taj nekakav ideal kojemu se teži, a koji ne postoji. Stalno uspoređivanje – kako ovaj, kako onaj – to je nešto što je pogubno. Može biti pogubno za ljudski potencijal i za ljudsko samopoštovanje.”
“Ako bi nešto trebalo biti poruka, to bi bilo: opusti se; ne moraš u svemu biti naj. Nađi nešto specifično što te zanima i tome se posvijeti, a ovo ostalo doći će po putu. Jer kad pratiš svoje male strasti, onda je neminovno da će doći do pozitivnih posljedica.” – zaključuje Ena svoju poruku “mlađoj sebi”.