Brankica Smiljanić: Od “nevidljivosti” do medijske profesije: uvijek može bolje
Freelance novinarka Brankica je jedna od djevojaka koje su u srži ideje Misije Moguće. „Baš u skladu sa ovim nazivom, volim da radim neke stvari neke stvari koje se drugima čine nemogućim, i trudim se učiniti ih mogućim.“
Freelance novinarka Brankica je jedna od djevojaka koje su u srži ideje Misije Moguće. „Baš u skladu sa ovim nazivom, volim da radim neke stvari neke stvari koje se drugima čine nemogućim, i trudim se učiniti ih mogućim.“ Brankica je na mnogim nivoima pokušavala dostići ono što joj je bilo bitno. Mnogi govorili da je za uspjeh potrebna „veza“, da su neophodni stranački uplivi, odnosno članske knjižice stranaka, pogotovo jer je i Brankica znala da je to često tako na našim prostorima. „Mnogima i jesu pomogle stranačke veze, ali sam dokazala da je moguće i bez toga. Na neki način ja se borim za tu drugu stranu.“ – kaže Brankica.
Brankica je prije nekoliko godina bila dobitnica UNICEF-ovog priznanja za novinarski doprinos promociji i zaštiti prava djeteta za tekst na njenom blogu. Ona je u to vrijeme bila mlada blogerica koja je tek počinjala da se bavi ovim poslom.
U to vrijeme ona je bila jedna od stotina mladih koji su tražili posao u struci. Iako bi mnogi ovakvu situaciju nazvali problemom, Brankica je odlučila učiniti to što je bio u njenoj moći. Krenula je malim koracima. „Razmišljala sam na koji način mogu početi da radim ono što ja volim. U to vrijeme nisam bila jedna od onih koji su voljeli blogove, čak sam imala nekakvu averziju prema tome. Iako mi se činilo da je to na našim prostorima dovedeno u loš kontekst, odlučila sam svoj blog kreirati kao svojevrsnu oazu.“ Brankica je blog pisala onako kako je željela – prema svojim standardima i mjerilima. „Spoznala sam da je blog ono što ja napravim od njega.“ Shvatila sam da svi blogovi ne moraju biti slični jedni drugima.
Naredni korak je bio pisanje za Buka magazin, a prvi tekst bio je „Kako živjeti bez facebooka“. „U tom momentu nisam bila na društvenim mrežama, pa se može reći i da sam bila nevidljiva. Nisam imala način da ostvarim veze, a ni da me ljudi primijete.“ Objave tekstova na webu Buka magazina Brankici su označile svojevrstan preokret i dale su joj motivaciju da nastavi pisati blog. Naredni korak je bio da pokrene vlastiti blog Media 5+.
Upravo je tekst objavljen na ovom blogu zaslužio priznanje UNICEF-a. „Bila sam ugodno iznenađena kad sam saznala za ovo priznanje, mogla bih čak reći da me šokiralo. To je za mene označilo još jedan zaokret.“ Upravo u vrijeme kad je putovala na Jahorinu, na radionicu gdje će zvanično primiti ovo priznanje, dobila je i ponudu za angažman na portalu AlJazeera Balkans. Na početku je to bilo pisanje bloga, ali smo saradnju proširili i na druge vrste tekstova.
Uzlazna putanja za Brankicinu karijeru ovdje joj je omogućila da se predstavi javnosti i da pokaže ko je ona i šta sve može. „Tek nakon toga sam odlučila da je vrijeme da se pojavim i na društvenim mrežama, jer bez toga bi bilo teško da me neko može vidjeti i primijetiti.
Bez obzira na stalno napredovanje i uspjehe, Brankica i dalje uči i razvija svoje vještine. To je predstavlja jedan od izvora samopouzdanja da će njena profesionalna pozicija biti još bolja i da će jos više napredovati. „Zaista to svima govorim – posebno mladima koji tek dolaze na scenu – da je konstantna edukacija neophodna, čime god da se bavite. Ja stalno razmišljam o tome, pa sam počela da se bavim i mobilnim novinarstvom. To mi je takođe bio izlazak iz zone komfora, jer nisam ni razmišljala da bih se time mogla baviti.“
Nedavno je Brankica počela raditi za Federalnu televiziju, što je takođe prije nekog vremena bilo nepojmljivo. „Nisam ni mogla pomisliti da ću ovako napredovati, ali sam upravo edukacijama i stalnim učenjem dobijala sve više samopouzdanja.“
Iako Brankica priznaje da još uvijek ima dozu straha i odgovornosti, razmišljajući o mogućim greškama, svjesna je da uvijek može drugačije i bolje. „Mislim da je tako kod svih, ne samo kod mene. Jednostavno, ne pričaju svi o svojim strahovima naglas. Ljudi ne priznaju ni kad su svjesni da nisu dovoljno uradili, posebno pred nekim ‘sa strane’. Na primjer, kad meni neko dođe i kaže da sam postigla i uradila mnogo, u sebi razmišljam: mogla sam još puno više!“
Brankica uvijek misli da može više i bolje i poručuje svima koji slično razmišljaju da budu svjesni da će uvijek imati taj osjećaj, koliko god više i bolje nešto radili. „Mislim da je i to jedan od bitnih pokazatelja – kad osjetite umor, zapitajte se da li radite i previše.“
Brankica je svjesna da je njen umor zapravo pozitivan umor zbog odgovornosti koju osjeća prema onome što radi. „Drago mi je da u Misiji moguće mogu dati doprinos svojim primjerom i vjerujem da ćemo imati prilike družiti se i ubuduće.“
Misija Moguće je virtualni prostor za međugeneracijsku sinergiju i popravljanje raspoloženja na vrlo ozbiljan način.
Umjesto o problemima, pričamo o rješenjima.
Ne pričamo o razočarenjima, nego o mogućnostima, jer se iz svakog problema može dobiti inspiracija za neko rješenje ili poduzimanje nečega.
Na taj način, umjesto naučene bespomoćnosti, promoviramo načine za savladavanje prepreka i ono što smo kroz to naučili.
Želite dati doprinos Misiji Moguće? Javite se.