Barbara Maheshwari: Uvijek postavljam pitanje zašto ne bi bilo moguće
Barbara u Misiju Moguće donosi svoju poduzetničku priču, koju je započela već u studentskim danima, jer je željela ostvariti svoje snove i putovati više.
“Zapravo još tijekom fakulteta, od kada sam imala 17 godina, uvijek sam nekako sama sebe uzdržavala. Uspjela bih zaraditi dovoljno, iako ne za neki luksuz. Ja sam jako htjela putovati, to mi je bila ogromna želja.” – prisjeća se Barbara.
Studentski standard imao je svoje limite. “Kad se ide i na posao i na faks, pa se plate i računi i stan i malo se izađe – ne ostane baš previše.” Kad god nešto nije znala, Barbara je odgovor tražila googlanjem. “I tako sam ja jedan dan sjela, pila kavu i googlala kako da putujem ako nemam para.”
Rezultat je bila cijela lista ideja, a jedna od ideja je bila da turistički vodiči i pratitelji putuju besplatno. “To je mene jako zaintrigiralo i onda sam počela to malo dublje istraživati. Saznala sam da zapravo mogu položiti tečaj za turističkog pratitelja za 100 eura, da je dnevnica turističkim pratiteljima 100 eura i još imaju besplatan smještaj i put.”
Za Barbaru je računica bila jednostavna, i zaključila je da ako jedan dan u životu radi kao turistički pratitelj, investicija će joj se isplatiti.
“Položila sam taj tečaj i te godine sam putovala oko 60 dana. Doslovno sam putovala Sarajevo, Budimpešta, Venecija, Bled, Bohinj, pa Austrija, u Dubai sam počela ići kao turistički vodič, Beograd.. Znači baš sam tu godinu puno proputovala, i uz to zaradila dodatno i upoznala puno zanimljivih ljudi.” – priča Barbara.
Život je kasnije otvorio nove prilike.
“Uz ta putovanja ja sam uvijek imala fakultet i stalni posao. Radila sam u nekoj informatičkoj firmi kao business development manager i vlasnik te firme je bio onako ful otkačen i šašav, ali u dobrom smislu.
Jednog dana dolazim na sastanak i kao i obično izvještavam o rezultatima poslovnog razvoja, koliko smo novih ugovora sklopili s tvrtkama za prodaju računala.
Kaže on: “Čuj, gledao sam vijesti i primijetio da je turizam ogroman trend u Hrvatskoj. Volimo putovati, imamo novca, pa hajde da otvorimo turističku agenciju.”
Ja kažem: “Super, idemo.”
Kaže on: “Evo, ja ću ti dati budžet, ti smisli kako i što.”
Tada sam razmišljala jesmo li mi ti koji šaljemo ljude negdje ili primamo ljude u Hrvatsku. Istraživala sam iz koje zemlje bi to bilo najbolje. Primijetila sam da je tržište s Italijom prilično zasićeno. Nisam razmatrala Njemačku jer ne govorim njemački. Engleska se činila kao neka prilika. Tamo ljudi imaju dobre budžete, Hrvatska je postala popularna, ali nije bilo puno turističkih aranžmana.
Budući da sam htjela putovati, predložila sam mu da bi taj projekt, gdje dovodimo grupe iz Engleske u Hrvatsku, bio daleko učinkovitiji ako bi me poslali u Englesku da tamo radim.”
Tako se Barbara preselila u Englesku i priča kako joj je to bila prva odskočna daska. Tamo je pratila poslovne evente za koje je mislila da postoje samo u filmovima.
“Ono doslovno šetam pored neke zgrade i stoji znak da imaju pitching event. To znači da možete izaći na pozornicu u dvije minute ispričati svoju poduzetničku ideju, a u publici je sto investitora koji su spremni uložiti sto tisuća eura.”
Slučajno i neplanirano, Barbara je iskoristila priliku, ispričala spontano jednu od svojih tisuću ideja. “Svi su bili oduševljeni, ponudili su mi neke consulting projekte, par investitora mi je čak prišlo kao da započnemo razgovor o investiciji, tako sam ja tu vidjela more prilika i dobila sam uz taj moj posao par consulting projekata.”
U to vrijeme to je uključivalo restrukturiranje klinike za estetsku kirurgiju, posavljanje franšize za pogrebna poduzeća, marketing u gambling industriji…. “ I onda, dok sam surađivala usko sa poduzetnicima, vidjela sam koliko je njima velika muka da nađu dobrog asistenta.”
Tako je Barbari rodila ideja da otvori svoju agenciju za virtualne asistente, što je na početku projekta izgledalo kao neuspjeh.
“U početku sam se bavila savjetovanjem, imala sam novca, ali nisam imala vremena. Odlučila sam unajmiti menadžera za taj projekt, ali nakon šest mjeseci zaključila je da ideja nije dobra i da nema budućnosti, te je preporučila da odustanemo.”
Tako je Brabara ostala bez pola ušteđevine , a nakon šest mjeseci, otišli su u Indiju na vikend samo s ruksakom.
“Imala sam samo laptop, majicu i hlače. To je to, ništa drugo. Kad smo stigli u Indiju, počeo je lockdown, letovi su bili otkazani. Mislilo se da će prvi lockdown trajati samo tjedan dana i onda će sve biti u redu.”
Na kraju je trajao sedam mjeseci, i Barbara je vrijeme u kome je imala vremena, a nije imala novca iskoristila za istraživanje zašto ideja o agenciji za virtualne asistente nije uspjela.
“Uspjela sam iz Indije, na daljinu, bez ikakvog marketinškog budžeta, u prvoj godini pronaći oko 15 klijenata. To je bilo prije tri do četiri godine. Do sada smo zaradili preko 600 tisuća eura, imamo preko 100 klijenata iz Engleske s ocjenom 5 od 5 zvjezdica.”
Neki od klijenata su liječnici, neki su profesori na Cambridgeu, neki su poznati poduzetnici.
Prošle godine je Barbarina agencija bila uvrštena među 25 najbrže rastućih agencija u Londonu. “Ali imam još puno, puno ambicioznijih ciljeva, nadam se da je ovo samo početak.”- kaže Barbara, i na pitanje što bi poručila “mlađoj sebi” odgovara:
“Pokušala sam to nekako sažeti u tri glavne pouke. Prva je da moramo stvarno vjerovati u sebe. Mislim da sve mlade žene uvijek imaju taj neki impostor sindrom kad misle kao možda mi se samo posrećilo, možda nisam dovoljno dobra, možda ja to ne zaslužujem. I sad mi je jako žao što sam se nekad tako osjećala. Voljela bih da sam imala više hrabrosti, da vjerujem u sebe i da cijenim svoje vrijeme.”
“Drugo, kad dođemo do neke prepreke, veliko otkriće i veliki ključ u životu je postavljati pitanja. Znači ako ja pomislim nešto mi ne ide dobro ili nešto ne mogu – umjesto da idem okolo i kukam i žalim se – mogu se zapitati kako da bude moguće. Mislim da ćemo na taj način puno brže i lakše krenuti dalje.”
“Treće, najviše se treba fokusirati na ono što najviše volimo raditi. To je nešto u čemu sam ja pogriješila.”
Barbara je mislila da se treba prisiliti da radi stvari koje ne voli da bi bila uspješna, iako je kasnije shvatila da sve neće moći sama.
“Kad već moramo delegirati neke stvari, bolje je delegirati one što ne volimo raditi.
Ono što volimo, u tome smo obično najbolji. Prije pet godina mislila sam da su društvene mreže glupost, da si ne mogu priuštiti baviti se nečim što mi je zabavno. Sad vidim koliko ljudi je postiglo uspjeha putem društvenih mreža.
Žao mi je što sam propustila priliku, ali mislim da to mogu promijeniti. Sutra je novi dan, tako da ću definitivno više biti aktivna na društvenim mrežama.” – zaključuje Barbara poruke sa svog poduzetničkog puta.
Misija Moguće je virtualni prostor za međugeneracijsku sinergiju i popravljanje raspoloženja na vrlo ozbiljan način.
Umjesto o problemima, pričamo o rješenjima.
Ne pričamo o razočarenjima, nego o mogućnostima, jer se iz svakog problema može dobiti inspiracija za neko rješenje ili poduzimanje nečega.
Na taj način, umjesto naučene bespomoćnosti, promoviramo načine za savladavanje prepreka i ono što smo kroz to naučili.
Želite dati doprinos Misiji Moguće? Javite se.